Tekst: Mateja Pšeničnik

Kada nam planinarenje postane mali izazov, kupujemo samozaštitu , pojas i kacigu i idemo na ferate. Kada ni to nije dovoljno, počinjemo se penjati po penjalištima. Kada postanemo ovisni o penjanju, želimo ići sve više i dalje - na prave penjačke ture u planinama.

Ali ovi nisu takvi. Potrebna nam je odgovarajuća oprema koju znamo da koristimo, znanje iz mnogih oblasti, ne samo penjanja, pouzdan i jednako iskusan kolega penjač, dobra kondicija, vrijeme i najbolje moguće vrijeme. Nekada su se u visoke zidove upuštali samo najhrabriji ljubitelji planina, ali danas, s popularnošću penjanja, raste i broj veza na dugim penjačkim rutama.

Ako nemamo iskustva sa višeslojnim penjanjem i orijentacijom u planinama, to jednostavno neće uspjeti. Najbolji izbor za sticanje adekvatnog znanja i iskustva je učlanjenje u lokalnu alpinističku sekciju, gdje će vas iskusni alpinisti postepeno uvoditi u ovaj lijep, ali i prilično opasan sport.

Za sigurnost i sigurnost sebe i kolega penjača (ili dvoje), potrebno vam je dosta opreme. Već imamo kacigu i penjački pojas iz vremena ferate i sportskog penjanja, vjerovatno i nekakav sistem karabina (ovaj komplet), karabin sa maticom , pojas , cipele za penjanje i torbu sa magnezijumom . Ostale dijelove opreme će biti potrebno dopuniti.

Ličnu opremu svakog penjača čine najmanje četiri karabinera sa navrtkom , dva poliamidna traka dužine 120 cm, dva pomoćna užeta dužine najmanje 5 m prečnika 6 mm , pomoćno uže prečnika 6 mm i dužine od 1 m, koji se koristi kao kočnica pri spuštanju (ti ploča) i osnovni pribor za prvu pomoć . Naravno, tu su i sistemi užadi i kuka kojima povezujemo uže i pojaseve.

Jedno uže , pogodnije za sportsko penjanje, omogućava uspon za dva penjača i prosječno je široko između 9 i 10 mm. Najgora mu je osobina što nam ne dozvoljava da se duže spuštamo po užetu (sa užetom od 60 metara možemo sebi priuštiti samo spuštanje od 30 metara), povrh toga je potrebno postići konsenzus ko će ga nositi . Sa duplim užetom takve dileme nestaju.

Ova polovina se sastoji od dva tanja pramena (8-9 mm) i omogućava pričvršćivanje dve ili tri penjalice. U vijugavim pravcima omogućava naizmjenično stezanje svake ruke posebno, što povećava sigurnost u slučaju nepouzdane zaštite, a kada je pravilno stegnuto uvelike smanjuje trenje užeta. Najčešće se koristi u planinarenju i omogućava spuštanje sve dok je dugo.

Treći tip užeta, twin, danas se manje koristi. Blizanac je uže od dvije žice gdje su oba penjača pričvršćena za obje niti; pramenovi su stegnuti zajedno, tako da se ponaša kao jedno uže. Prečnici variraju između 7,5 i 8 mm, a zahvaljujući dvije žice omogućava duže spuštanje niz uže.

Čak se i karabinerski sistemi , koji su pogodniji za penjanje po brdima, razlikuju od onih za sportsko penjanje . Set se sastoji od dva karabinera, koji imaju žičana ili puna vrata, i beskonačne petlje (dyneema) dužine 60 ili 120 cm. Karabineri sa žicom su lakši i pogodni za zimsko planinarenje, jer se njihova vrata lakše zatvaraju. Duži remen između kuka znatno olakšava penjanje po vijugavim rutama sa srednjim preprekama, jer uvelike smanjuje trenje užeta.

U slučaju višestrukih pravaca rastezanja, umjesto pojasa koristi se uređaj za osiguranje koji omogućava samozatezanje drugog. Najviše se koriste Petzlov Reverso i Black Diamond ATC Guide , koji omogućavaju zaštitu vodećeg penjača i jednog ili dva penjača iza njega. Ali oni su i velika pomoć u drugim manevrima, a ne npr. spuštanje, samospašavanje ili spašavanje palog kolega penjača.

Mali, ali ipak zgodan alat za izvođenje manevara samospašavanja, spašavanje pale osobe ili kada želimo da koristimo remenicu da pomognemo supenjaču koji je naišao na teško mjesto zove se osigurač . Zamjenjuje klizne čvorove i ako je pri ruci štedi nam dosta vremena u gore navedenim manevrima.

Do sada spomenuta oprema je dovoljna samo ako se penjamo po sportskim višesmjernim rutama koje su na zadovoljavajući način izbušene burgijama ili ljepilom. Kada se upustimo u teren na kojem nema takvih kosih straga, zakoračimo (ili se penjemo) u područje penjanja po stijenama, koje je najstariji oblik penjanja. Naravno, dosta toga se promijenilo od dana prvih alpinista, na našu sreću posebno što se tiče težine i kvaliteta opreme. Kada se sami moramo pobrinuti za odgovarajuću međuzaštitu u nebušenom pravcu, potrebni su nam odgovarajući klinovi i dva čekića (dva čekića po spoju), leptiri koji najefikasnije rašire svoja nazubljena krila u pukotinama, te set klinova i tipla , sa kojom druga osoba može sebi pomoći, koja u smjeru podizanja zakači.

Već dužina napomene o opremi ukazuje da njena težina nije baš mala. Bitno je dobro prouciti rutu, pitati one koji su je vec popeli sta i koliko opreme je razumno ponijeti sa sobom, da ne opterecujes cijelu kovacnicu, ili, jos gore, zagrebas hrpu ideja na zid, kako se pobrinuti za nedostatak opreme za zadovoljavajuću zaštitu. U svakom slučaju, preporučljivo je da se ovakvi usponi izvode u društvu planinara ili iskusnog penjača koji zna riješiti neke zagonetnije penjačke situacije i poziva nas na pravce koje smo u mogućnosti penjati u datom trenutku.




Foto: Matevž Kastrin

Ideje

Slovenačke planine su pune pravaca, a naša planinarska istorija je duga i raznolika. Kao rezultat toga, naše planine nam nude mnoštvo pravaca, među kojima je ponekad prilično teško odlučiti se. Skoro svaki zid se popeo i svi mogući i nemogući pravci su zacrtani. Prilažemo dvije ideje za Julijske i Kamničko-Savinjske Alpe koje bi nam trebale poslužiti kao inspiracija za sljedeću turu ili cilj koji želimo postići kada svoje znanje i penjačku kondiciju dovedemo na dovoljan nivo.




Foto: Matevž Kastrin

Špik - Sjeverni zid

Ispresijecana je pravcima koji se povećavaju od 300 metara sjeveroistočnog Raza (300 m, IV+/III) do 900 metara Novomeške superdiretisima (VII+). Najljepši i najklasičniji smjer je Direktna (900 m, V+/IV+), na koji su 1926. godine popeli legende slovenskog planinarstva Mira Debelakova i Stane Tominšek. Pristup vodi sa Gozda Martuljka i traje sat i po, dok se spust može obaviti markiranom stazom kroz Kačji graben.




Foto: Janez Ribnikar

Mala Rinka – sjeveroistočni zid

Najniže od klizališta jedno je od najpopularnijih penjačkih odredišta u svojoj okolini. Njegov jugoistočni zid pada u Turski čleb, uz koji se približavamo i spuštamo sa ili u pravcu Okrešlja. Parkiramo vozilo ispod vodopada Rinke i za dva sata stižemo do moćnog bedema Male Rinke.

Na sjeveroistočnom zidu označen je samo jedan pravac, koji se zove istočni pravac (350 m ǀ IV/III, II). U njemu nas čeka oko 3 sata prekrasnog penjanja po čvrstoj stijeni. Ulazimo u pravac kroz Turski kanal, idemo do prvih klinova. Odatle uz šaht, oko stuba, u jarugu, pored kotla, preko prevjesa, jednom, do ugla, preko ploča, uz ivicu, preko strme stepenice, uz oluk, opet ploče, ispod nadvišene skale i pored zanimljivih geomorfoloških formacija sve do ruba zida. Ispod vrha, ljepša i privlačnija opcija za penjanje na grane s originalne rute lijevo. Prema početnoj tački staza nas vodi na jug, gdje nailazimo na markiranu stazu do Turskog jaruga. Skica sa preciznijim opisom rute za penjanje može se naći i na internetu .




Foto: Sebastjan Čebular